24. 8. 2014.

Moje selo - Skrvenica

Nisam imala puno vremena i morala sam da napravim pauzu, zato me nije ni bilo. Išla sam i na 5 dana u selo i želim da vam pokažem nekoliko fotografija. Išla sam sa mojom tetom, lepo smo se provele, brale smo šljive, pasulj, nije nam bilo dosadno. U selu nije ostalo puno ljudi, tako da svake godine propada sve više. Tamo sam provodila uglavnom raspuste, a nekoliko godina sam išla svakog vikenda i uvek sam pričala da je to moj dom. Tamo je rodjena moja mama, ona ima još dve mladje sestre. A jedino moj deda je ostao na imanju, većina od trinaestoro dece su otišli u Bugarsku. Nema više ni babe ni dede. Samo moja teta odlazi tamo pa sam iskoristila priliku da odem sa njom. Od detinjstva sam tamo provodila vreme kad god mogu, pa sve do pre neku godinu jer ne možemo zbog obaveza koje imamo oko stoke.

Ono što posebno pamtim je da smo morali na izvor po vodu, hrana je bila spremana pod sačem, peklo se u zemljanim posudama koje zovemo crepnja a nju smo poklapali vršnikom i odozgo se sipao žar. Svakodnevno smo se tako hranili, hleb, pite, krompir, nikad ništa sladje u životu nisam jela od ovoga...  Radilo se mnogo, i sve se radilo ručno ali nije bilo toliko stresno. Zemlja rodna, šta god da posadiš, sve se radja. Odmorila sam od kompjutera, nema televizora, radio nisam ni htela da slušam a mobilni kao da ne postoji jer je mreža nikakva. Znam da sam obožavala da sedim napolju i gledam zalaske sunca. Samo mir, tišina, podsetila sam se i kako izgleda pravi mrak, kad ne vidiš bukvalno ni prst pred okom. I bilo mi je prelepo.
Evo i fotografija:

Naša kuća
Ovde smo čuvali ovce i koze, naša pojata
Ovo je senik, mi smo to zvali plevnja, ono što se ne vidi je štala koja je odmah ispod, kod nas se zove košara

Tetina njiva

Desno naša kuća, levo je senik

Kako da ne volim ovu prirodu...

Česma, ona je malo dalje od nas

Komšije koji su rešili da probaju da se ponovo bave stočarstvom, želim im puno sreće

Senik u komšiluku

Naše polje, udaljeno od kuća oko sat vremena hoda, svuda okolo su bile njive, livade...

Zalazak sunca

Jež je spavao je na putu,  a onda produžio jer smo ga uznemirili

Puhovi nam prave velike probleme, namnožili su se i svuda kopaju rupe, i po celu noć jedu šljive 

Meni su bili smešni jer se uopšte ne plaše i prilazila sam im i na pola metra

Ove mace sam jedva slikala jer verovatno nisu imale puno susreta s ljudima

Komšijin pas Meda, šarplaninac, dovodio je i drugara, još većeg od njega, dolazili su da nas čuvaju, pa smo ih mi iz zahvalnosti hranile

Bundeva

Cvet kome ne znam naziv, čula sam da ga neki zovu milovanka

Sve liči na proleće, svuda zelena trava prepuna cveća, a laste se već spremaju da odu

Tetin specijalitet - ovo kod nas zovemo sukana banica, kore se oklagijom tanje, sa sirom i jajima i pečeno u šporetu na drva, i kuvane šljive

Moja Skrvenica jeste moj dom. Nije bitno gde živiš, bitno je ono što nosiš u srcu. 

A ono što sam pisala - kako se nešto kod nas zove, moram da pojasnim. Živim pored bugarske granice, naš jezik koji svakodnevno koristimo je šopski - skoro svi su čuli za šopsku salatu... U školi se uči srpski i bugarski a šopski je zapravo naš dijalekt. Nešto poput vranjanskog govora. Ako nekog još nešto zanima slobodno nek pita.